...It´s one of those things you´ll have to get over it...

Ispričala sam se i otrčala van, opet kroz stražnja vrata.Imala sam neki odvratan osjećaj, nisam ga mogla definirati ali imala sam grozan osjećaj mučnine. Stala sma hodati po dvorištu bez cilja.Od jednog kraja do drugog.Pa natrag in opet na jedan kraj pa na drugi.Hvala Bogu da je dvorište bilo veliko iako sma se osjećala glupo hodajući u krug.

Nakon nekih dvije tri minute u dvorište je dotrčala Katten i posjela me na drvenu stolicu koja je bila na trijemu. Pogledala me a ja sam samo počela plakati. Ne plakati samo su mi suze klizile niz lice. Katten me pogledal u njezinom pogledu nisam vidjela ništa doli tuge koja ju je pratila u životu.

"Gospođica mislim da bi trebala ući u kuću."
"Zašto?" pitala sam dok su mi suze samo klizile niz lice.
"Jer je noć i sad vani izlaze vampiri." rekla je smrtno ozbiljna a ja sam se samo mogla nasmijati.
"Vampiri ne postoje." rekla sam i ustala.

Katten je otišla sa monom u moju sobu prateći me pogledom kao dobra starija sestra. Doduše Katten mi nije bila sestra već sluškinja.Imala je možda 26 godina i u biti je bila draga.Nikad nisam shvaćala kako je ona tako dobra prema meni za razliku od mene.Ja sam se na nju derala vikala i bila užasna prema njoj ali ipak kad mi je trebala ona je uvijek bila tu.

"Mali Birhaman vam se nije svidio? " upitala je Katten koja je bila u mojoj sobi pravila mi krevet dok sam ja u kupaonici skidala šminku s lica.
"Katten molim te bez sarkazma. On je bio mali u punom smislu riječi." viknula sam.
"Smiri se." nasmijala se a ja sam ju zločesto pogledala i uskočila u krevet.

Katten je kao i obično uskoro otišla kući.Živjela je s mužem u našem dvorištu..hehe...Zezala se da je to najveća kuća u kojoj je ikad živjela.Njneog muža pravo nikad nisam ni vidjela. Većinom sam ga vidjela straga .Imao je crnu kosu i bio je visok.Lice sam mu zamislila da ima drago lice jer Katten je uvijek govorila da ga jako voli.

"Laku noć." rekla je i ugasila svijeću i zatvorila vrata.

Sljedeće jutro probudila me jaka svjetlost i iako mi se nije dalo dizati , izašla sam iz kreveta i obukla se na brzinu. Onako kako su moji htjeli da budem obućena. Imala sam smaragdnozelene oči i osim njega,mene i još par ljudi nitko nije imao takve.U mojoj obitelji ja sam prva osoba sa zelenim očima a to je kako su rekli dar i moram ga pokazati. Dakle obukla sam zelenu haljinu i krenula prema kuhinji da popričam s Katten prije nego mi roditelji opet počnu pokazivati zgodne potencijalne muževe.

"Mislio sam da nikad nećeš doći." rekao je sporo i koliko sam ga više gledala izgledao je sve iscrpljeniji.
"Ah...Katten se opet ponaša kao dadilja a ne spremačica." potužila sam mu se i zadržala pogled na njegovom licu koje je bilo bljeđe nego inače dok su smaragdno zelene oči odskakal od cijelog tog prizora.
"A šta da ti kažem..Ja sam ne sjećam vremena kad sam ja imao bilo kakvu roditeljsku ili služavsku kontrolu." pričao je dok je išao prema kauču u sredini kuće na koji je sjeo i pozvao mene da mu se pridružim.
"Ne sjećaš? Ah..pa valjda je s dečkim drugačije."
"Kontrola traje do vjenčanje, nebi te pustili da okaljaš obiteljsku čast."
"Pa ipak nešto znaš,....nisi ti tako star s tih devetnaest godina." nasmijala sma se ali nisam mogla da ne primjetim izraz na njegovom licu kad sam rekla devetnaest.

Poljubio me i ja sam prestala razmišljati o stvarima o kojim nisam trebala.Sad smo bili tu samo ja i on. On i ja. I opet me nije bilo briga za ostatak svijeta. Kad sam bila s njim zaboravila sam sve što me mučilo ovih dana.Sva ta strka oko pokazivanja mene Bostonskoj gospodi koja bi me trebala izabrati za ženu.Sva strka oko toga koliko će vjenčanje stajati. I sav moj strah oko toga tko će najviše ponuditi.

"Tužna si." promrmljao je i odmaknuo se od mene.
"Da. Znaš što mi se događa a ja ne želim prolaziti kroz to." tužno sam priznala.
"Dru ostani sa mnom."

Pogledala sam ga.Voljela sam ga...Barem sam tako mislila jer valjda se ne može voljeti sa sedamnaest godina. Nasmijala sam se.Neznam kako je to protumačio ali me ponovno poljubio. Otišla sam jer sam trebala.On me pozdravio ali nije izašao izvan kuće tako da sam izašla sama. Otrčala sam prema crkvi gdje sam dočekala roditelje. Majka se iznenadila kad je vidjela da mi je kosa raspuštena pa se nismo dugo zadržavali nego otišli doma, jer kao bi me netko uopće pogledao s raspuštenom kosom.

Do navečer sam bila slobodna. Oko šest majka je došla do moje sobe i uhvatila me kako stojim zaokupljena nečim što je ona smatrala knjigom i poohvalila me što se toliko trudim.Napomenula mi je da večeras dolaze Brihamanovi i njihov kako je ona rekla zadivljujuće lijep i pristojan sin. Nasmijala sam se glasno kad se odmaknula tako daleko da me ne može čuti. Bcila sam pogled na bilježnicu koju sam pisala a ne kako je ona mislila čitala.Dodala sam zadnju riječ.

...Odlazim.....

Sin Brihamanovih je morala sam priznati bio najbolji kandidat do sada. S tamnom kosom koja mu je padala po licu neodoljivo je podsjećao na njega. Ali naravno suzdržala sam se od bilo kakvih izljeva osjećaja i nisam pokazivala niti trunke više zanimanje nego što je bilo potrebno. Nekakav osjećaj koji nikad prije nisam osjetila mješao mi se u tijelu a izlazio je u obliku bolova u trbuhu. Sjetila sam se kako mi je Katten pričala dok sam bila mala da kad se zaljubiš osjećaš leptiriće...Vjerovata sam sad da je uzrok ljubav ali taj osjećaj ne bi definirala kao leptiriće više gigantske ptičurine što mi lete u trbuhu.

"Dakle Daisy..." iz mog razmišljanja o pticama probudio me ugodan glas Edwarda, sina Birhamonovih.
"Da?" nježno sam pitala jer nog moje majke bila je preblizu meni da bi se odlučila za nepristojnost.
"Ti imaš sedamnaest godina." a ne to ti se samo čini!! Pomislila sam čudeći se kakva se glupost krije iza tog slatkog lica.Sve cure udaju se sa sedamnaest u najgorem slučaju s osamnaest a kasnije ih nitko neće. Glupa je bila ta logika ali tako je bilo i svi su to znali.
"Da a vi gospodine Richard?" odlučila sam se ipak za pristojnost.
"Četrnaest gospođice." nasmješio se a meni je došlo da povraćam negdje. Ovo je stvarno bilo nisko od mojih roditelja.Pokušavali su mi namjestiti dijete????

Nisam sigurna koliko je vremena od tad prošlo. Bilo je to 1888. tad sam postala to što sam i sad . Nije to došlo samo od sebe.Nisam nikoga krivila za to samo sebe.

"Daisy dušo zakasniti ćeš u crkvu." kao i obično na mene je vikala moja majka.
"Da majko sad dolazim samo da namjestim ...šešir." bila je to prva izlika koja mi je pala na pamet. A zapravo sam se još uvijek mučila pokušavajući namjestiti korzet kojega sam kao gospodska kći trebala nositi jer sad je bilo vrijeme za udaju i nisam si mogla dopustiti nikakve pogreške...tako su barem oni govorili.
"Ja i tvoj otac idemo, nek ti Katten pomogne." rekla je i uskoro sam začula lupanje vrata.Iako se kod nas nikad nije lupalo vratima.

Na brzinu sam se zakopčala i raspustila kosu na koju je moja majka zadnjih par dana posebno pazila da bude savršeno sređena jer kako sam već spomenula bilo je vrijeme da i ja postanem još jedna od tužnih i zapostavljenih žena dok se muškarci zabavljaju s sluškinjama poput Katten. Takav život većina cura nije htjela.Ali trebale su prihvatiti da odsad život postaje takav. Ali jedno od glupih pravila koje je također bilo meni skroz glupo bilo je muškarci su mogli imati ljubavnica koliko im srce želi...Žene zbog jednog ljubavnika odrubljivana im je glava. Stresla sam se od ti primisli i pozvala Katten.

"Katten molim te."viknula sam i Katten je kao i obično dotrčala.Pomogla mi rasčešljati kosu i obući haljinu jer stvarno je bila komplicirana.
"Gdje gospođica ide?Ovo nije odjeća za crkvu?" zabrinuto me upitala Kattten ali Katten je uvijek pretjerano brinula.
"Ti ćeš reći da je gospođica bila u crkvi...Dalje ne moraš znati."
"Ali gospođice...."
"Nema ali Katten ne možeš me zadržati ovdje. " rekla sam i pri izlasku zalupila vratima da se Katten koja je bila unutra stresla.

Iztrčala sam kroz stražnjua vrata da pri izlasku na ulicu ne naletim na nekog od potencijalnih udvarača.Jer budući da je bilo vrijeme da se ja udam svi imalo bogatiji muškarci zaustavljali bi me cestom i tražili...pa svatko nešto drugo ali većinom bi htjeli da ih preporučim svom ocu.

Kada sam izašla vani ušla sam u neku još uvijek mračnu ulicu i potrčala prema neodređenom cilju. Doduše cilj sam točno znala, napuštena kuća kod rijeke. Tamo me čekao on.Da uvijek je bio tamo nedjeljom i samo tamo.Nikad nijeizlazio iz te kuće ali ja sam mogla doći samo nedjeljom i uvijek me čekao.

Tama je prekrivala kuću i davala joj nekakav sablasan izgled. Lagano sam odškrinula vrata i ona su zacvilila tako da od mog tihog ulaska nije ostalo mnogo.Naravno još uvijek sam se mogla nadati da je nagluh pa da nije čuo. Ali čuo je i uskoro se pojavio na vrhu stepenica.

"Dru." pozdravio me. uvijek me zvao tim glupim imenom, nisam mu mogla objesniti da se ja zapravo zovem Daisy, ne on je smatrao to ime glupim i sustavno me nastavio zvati Dru.
"Ej." rekla sam dok mi je pogled polako klizio prema njemu.Kad su nam se pogledi susreli prošli su me trnci od užasa.

On nikad nije bio preplanuo zapravo bio je uvijek užasno blijed. Uvijek obučen u istu crnu odjeću zaogrnut crnim plaštom s crvenom baršunastom postavom. Izgledao je sablasno danju, nekako sam osjećala olakšanje jer nisam trebala ga gledati po noći. Ali danas je izgledao posebno jezivo.Kao da su zadnje kapi krvi izcurile iz njega i sa tako velikim crnim podočnjacima da sam se stresla.Ali kad me pogledao onim svojim velikim zelenim očima kao da mi govori sve je uredu nasmijala sam se i otrčala do njega.

Nisam namjeravala umrijeti ovako mlada.Mislim vrlo vjerovatno nisam umrla...jer da jesam ne bi pisala ovo a vi ne bite čitali.

Jasno se sjećam...Tad sam imala 15 godina.Bio je to dan kad sam se pogledala u zrcalo i zaključila da sam zadovoljna sobom. Imala sam dugu smeđu kosu, lice na moje vlastito čuđenje skroz čisto i upečatljive zelene oči. Bila sam mršava, dobro ne mršava ali bila sam zadovoljna sobom , baš taj dan stala sam na vagu i zadovoljno primjetila da sa svojih 170 cm imam 57 kg.

Izašla sam van, ne sjećam se više zbog čega ali to je bio moj zadnji normalni dan. Hodala sam i zadovoljno sam gledala svoj odraz u izlozima trgovina pokraj kojih bi prošla.Bila sam sretna i zaljubljena a taj osjećaj kao nijedan drugi više ne osjećam.


Dakle...Ovu priču sam tek počela,namjeravala sam ju pisati samo u wordu ali sam ipak odlučila objaviti ju.Nadam se da će vam se svidjeti.
Likove ne ubacujem zasad....jer želim razraditi radnju a da se ne mučim s likovima.Kako mi bude trebao lik reći ću i ubaciti nekoga....Nadam se da ćete me čitati bez obzira na ubacivanje...točnije ne ubacivanje
Voli vas Emily a.k.a. Daisy